kroz vrijeme što nepovratno ode u historiju.
Grad nije sam. Nad njim bdije stara tvrđava, poput vojnika na mrtvoj straži. I kao iskusan ratnik ona budna sanja na postelji od zelenog bršljana, iako je grad slobodan. Prošlost je naučila da je oprez vrlina dostojna mudrih i odvažnih.
Vitka sahat-kula svojim ravnomjernim kucanjem opominje ljude i nanovo podsjeća na sve patnje, na sve jade i sve boli bosanske koje uz druge proživje i Tešanj.
Nasuprot tom znamenju, prizor kao iz bajke – rijeka Tešanjka prenosi glas slobode koji će otići daleko u svijet.
Proljeće je 2007. godine. Ne puca kamen na gradini i ne sasipa se kao nekad niz strmu stijenu u ponor. Sahat-kula precizno odbrojava trenutke ovozemaljskog života, rijeka veselo žubori… Grad je okupan proljetnim suncem, budi se novi život, ljudi žive slobodu.
Bože, da li je nepovratno iz mog grada iščezao zvuk britkog mača i utihnula grmljevina topovskih granata? Je li zauvjek prestao jecaj majke i presahla suza u oku djeteta? Jesmo li konačno postali vlasnici svojih života i kreatori vlastitih sudbina?
Nadam se, iskreno se nadam da je vječno proljeće obdarilo moj grad, moj Tešanj.
O lijepa, o draga, o slatka SLOBODO!!!
Beganović Hamza, VII-1
O.Š. 9. septembar
Medakovo
